Adaptirati se ili ne, pitanje je sad!
Ova rečenica polako postaje obilježje godine u kojoj živimo zbog niza novih situacija nastalih usljed pandemije korona virusom, kojima smo se kao pojedinci i društvo morali prilagođavati. Kada se tome doda potres koji je pogodio Zagreb na samom početku pandemije te nedavna poplava, popis izazova se vrtoglavo povećava, a s njima raste i pritisak na naše prilagodbene kapacitete.
Mnoge su djelatnosti obustavile svoj rad, dok su se druge prilagođavale novim uvjetima suradnje i poslovanja. U vrijeme preporuke izbjegavanja socijalnog kontakta, psihoterapija se odvijala online, što je pomoglo održavanju kontinuiteta rada u vrijeme pojačane potrebe za podrškom ovakve vrste. Ipak, kada su epidemiološke mjere popustile, pokazala se potreba za nastavkom rada uživo, prije svega iz razloga što neki klijenti nisu bili u mogućnosti u svojim domovima osigurati privatnost potrebnu za održavanje online psihoterapijske seanse.
Ako ste psihoterapeut čiji radni prostor je stradao u potresu, a u trenutnoj ponudi na tržištu jednostavno nema adekvatne zamjene, primorani ste snaći se i prilagoditi situaciji. Tako se dogodilo da sam s kolegicom psihoterapijsku praksu privremeno preselila u umjetničku galeriju. U jednom dijelu smo improvizirale radni prostor s dvije fotelje i stolićem između njih. Psihoterapijski kutak je s nekoliko štafelaja bio odvojen od ostatka galerijskog prostora. Novo radno okruženje nudilo je puno detalja koji su mogli odvlačiti pažnju, od natpisa na zidovima do brujanja gradskog prometa koji se probijao kroz staklo. Međutim, u vrlo kratkom vremenu bismo se i klijenti i mi fokusirali na ono što govorimo, na emocije koje izmjenjujemo i sve navedeno bi otišlo u drugi plan. Toga bismo postali svjesni kada bi seansa završila. U ovoj situaciji ono što se događalo između dvije osobe, odnos koji se dalje nastavio graditi i u izvanrednim okolnostima, nadvladao je ometajuće faktore i omogućio prilagodbu.
Imamo novog člana zajednice
Pandemija s kojom živimo mjesecima traži od nas da se prilagođavamo iz dana u dan nečemu novom. Na jednoj strani je prijetnja koja dolazi od samog virusa i mogućnosti zaraze. Na drugoj strani su mjere socijalne distance, samoizolacija, obustava poslovnih djelatnosti, brojne razjedinjene obitelji, neizvjesnost kako će pandemija pogoditi naše živote u budućnosti i kada ćemo se moći vratiti u nekadašnje funkcioniranje. Potres i poplava u Zagrebu pogodili su mnoge građane, onemogućili ili narušili funkcioniranje čitavog niza institucija, a grad i država su se našli pred velikim financijskim i psihosocijalnim izazovom za čije prevladavanje je potrebno mobilizirati puno društvenih resursa. Stresori se umnažaju, a odgovor na njih postaje presudan za preživljavanje.
Naša tijela su opremljena sustavom za reguliranje stresnog odgovora kako bismo bili spremni nositi se s nepovoljnim okolnostima. Radi se o nizu biokemijskih reakcija i ponašanja koja iz njih proizilaze. Nećemo svi odgovoriti jednako na stresni podražaj jer je taj odgovor pod utjecajem genetike, prijašnjih životnih iskustava i subjektivne percepcije nekog događaja. Zbog toga nećemo svi biti u istoj mjeri pogođeni samim stresorom. Treba naglasiti da su anksioznost i nelagoda sasvim prirodne rekacije u ovakvim situacijama. Nismo čudni ako nas je strah neizvjesnosti koja je danas društveno prožimajući fenomen. Sama činjenica da stres postoji nije toliko bitna kao činjenica da on traje, a to nam se upravo događa. Čini se da ćemo pandemiju i sve što ona nosi morati prihvatiti „kao novog člana zajednice“ i pronalaziti najbolje moguće načine da s njom živimo, dok se ne iznađu bolja, globalna rješenja.
U medijima se dosta piše o onome što sami možemo učiniti kako bismo si pomogli u adaptaciji na psihičke posljedice života u pandemiji. Nije loše ponoviti:
– trebamo biti socijalno povezani jer su usamljenost i socijalna izolacija negativna obilježja koja ovu krizu razlikuju od mnogih drugih
– poželjno je planirati dnevne aktivnosti iz dana u dan i brinuti o sebi na svim razinama
– redovito vježbanje i kvalitetna prehrana pojačat će našu otpornost na stres
– važno je reducirati izloženost informacijama o pandemiji
– treba pomagati ugroženim članovima zajednice i razvijati osjećaj solidarnosti
Koristit će ako poradimo na mogućnosti prihvaćanja novih životnih okolnosti, a jednim dijelom i odustanemo od starih navika. Naprimjer, ako ne možemo doputovati do bliskih članova obitelji, u sebi možemo pronaći osjećaj zahvalnosti što smo uz pomoć suvremene tehnologije u mogućnosti s njima razgovarati i vidjeti ih na nekom od ekrana. Unutranji osjećaj bit će puno bolji od tuge ili ljutnje koje su sasvim legitimno mogle biti prvobitne reakcije na ovu prisilnu razdvojenost. Fokus na unutra i traganje za pozitivnim morat će zamijeniti fokus na vanjske događaje koji generiraju strah i beznađe.
Adaptirati se ili ne, pitanje je sad!
