Pojam integracije u psihoterapiji koristi se uvijek kada se u jednom terapijskom pristupu kombiniraju postavke dvaju ili više psihoterapijskih škola i na taj se način gradi jedinstven terapijski pravac. Postoji mnogo integrativnih pristupa, a svi dijele ideju da će terapijska sinteza biti snažnija i primjenjivija široj populaciji i problemima nego što je to svaki psihoterapijski pravac zasebno.
U integrativnoj psihoterapiji o kojoj će na ovoj stranici biti riječ, integracija ima dvojako značenje, teoretsko i intrapersonalno.
U teorijskom smislu, integrativna psihoterapija odnosi se na sintezu humanističke psihoterapije, teorije objektnih odnosa i psihoanalitičke self – psihologije. Fokusirana je na dinamiku međuljudskih odnosa s ciljem njihovog mijenjanja ukoliko su neadekvatni, temelji se na kvaliteti odnosa između klijenta i terapeuta u terapijskom procesu gdje se transfer i kontratransfer koriste kao osnovno terapijsko sredstvo.
U praksi to znači da će klijent u odnosu s terapeutom, koji je građen pažljivo i uz puno povjerenja, imati priliku za novo emocionalno iskustvo, bitno drugačije i zdravije od onoga stvaranog u ranim odnosima. Problem zbog kojeg je klijent došao u terapiju sagledava se u kontekstu novog odnosa što rezultira i novim, tzv. korektivnim emocionalnim iskustvom.
Ovo iskustvo nije samo fenomen koji se javlja u terapijskom odnosu već ono postaje sastavni dio klijentove svakodnevice i realnih životnih odnosa, što je ujedno i znak da je terapijski proces bio uspješan.
Drugo značenje integracije usmjereno je na integraciju unutarnjih aspekata ličnosti s ciljem ujedinjenja njenih razjedinjenih dijelova i očuvanja uspostavljene cjelovitosti. Isto tako, u terapijskom procesu integrira se ono što nam donosi razvoj („tamo i tada“) s onim što doživljavamo u svojoj okolini („ovdje i sada“).
