Strah je oduvijek sastavni dio ljudskog života, a njegova važnost ogleda se u potencijalu da omogući spašavanje iz ugrožavajućih situacija jer pokreće na reakciju i aktivnost. Život bez straha je nezamisliv, a život s puno straha nepodnošljiv. Pojedine faze života u sebi nose rizik od intenziviranja strahova što ljude čini bespomoćnim i otežava im funkcioniranje. Perimenopauzu mnoge žene upravo tako dožive. Može biti praćena različitim psihičkim smetnjama među kojima strah i anksioznost zauzimaju važno mjesto. Zajednička im je upozoravajuća uloga na prijeteću opasnost, no ipak se ne radi o istovjetnim emocijama. Dok je strah odgovor na poznatu i definiranu vanjsku opasnost, anksioznost je odgovor na unutarnju opasnost koja je nepoznata i nejasna.
Zbog načina na koji društvo doživljava menopauzu, žene se prije svega boje svega što ta riječ u sebi može sadržavati, odnosno sa sobom donijeti. Obično percipirana kao uzrok brojnih problema i redukcije kvalitete života, menopauza postane nešto o čemu se šuti, tegoba koju se treba u samoći otrpjeti. Za zdravlje naše psihe potrebno je raditi upravo suprotno: govoriti i pisati o tome što se može očekivati u tom prijelaznom razdoblju te dijeliti pozitivna i negativna iskustva s bliskim osobama. Na taj će se način svi simptomi perimenopauze smjestiti u realan okvir te biti viđeni na jedini ispravan način: kao sastavni dio životne faze koja ima svoj početak i završetak.
Moguće je da se strah zavuče u do tada sasvim uobičajene aktivnosti kao što su izlazak među ljude, obavljanje zadataka na poslu ili u vještine poput vožnje automobila čime svakodnevno funkcioniranje i samopouzdanje mogu biti itekako narušeni. Zbog tih naglih promjena žene sebe nerijetko dožive kao neku sasvim drugu i nepoznatu osobu u čijoj koži je iznimno neugodno. Puno njih ovu situaciju opisuje kao strah od gubitka sebe.
Strah od smrti je također čest što ne iznenađuje jer menopauza u sebi sadrži svojevrsni koncept kraja budući s njom završava reproduktivno doba za žene. Taj osjećaj kraja može biti preplavljujući i udružen s pojačanom brigom za svoje i zdravlje bližnjih. Nikako ne treba zanemariti ni strah od mogućeg trajnog karaktera novonastalih strahova.
Razumijevanje dinamike koja pojačava strahove neće ih ukloniti, no može doprinijeti boljem nošenju s njima. Kao i za mnoge druge neugodnosti ovog perioda, uzrok je u padu razine estrogena čime se gubi kontrola nad jednostavnim dijelom mozga odgovornim za instinktivne reakcije povezane s hranjenjem, preživljavanjem i reprodukcijom. U novim uvjetima ovaj dio mozga će svaku potencijalno prijeteću situaciju obraditi na način da je pojača i učini krajnje ugrožavajućom. Na taj način nekada sigurni svijet postane opasno mjesto puno nesigurnosti u kojem je teško živjeti.
Sve psihičke smetnje u perimenopauzi dosta ovise o tome na kakvo tlo su legle, odnosno što još žena u tom trenutku proživljava. Ukoliko postoji puno stresa i neriješenih situacija u privatnom i poslovnom životu ili izazovnih situacija u širem društvenom kontekstu kao što su aktualna pandemija i ratna zbivanja s kojima smo suočeni, osjećaj straha bit će dobro nahranjen i osnažen.
Suočavanje s gubitkom mogućnosti začeća novog života ima jako simboličko značenje, ali taj kraj nikako ne treba poistovjetiti s krajem života koji može pružiti osjećaj smisla i ugode. Sa strahovima nije lako suočiti se niti živjeti s njima, ali nije ni nemoguće. Nekim ženama će biti dovoljna podrška prijateljice koja je prošla slično iskustvo, podrška obitelji ili članak na internetu. Nekima će pomoći razgovor s liječnikom ili stručnom osobom iz područja mentalnog zdravlja. Postoje prirodni pripravci ili konvencionalni lijekovi koji mogu bitno ublažiti aktivirane strahove. Svaka žena može sama sebi pomoći ponavljajući činjenice: „Sve ovo dogodilo se mnogim ženama prije mene i dogodit će se mnogima u budućnosti. Trenutno se događa meni i proći će“. Osjećaj pripadnosti zajednici koja se nosi s istim poteškoćama može biti vrlo ohrabrujući i podržavajući.
